dijalozi
09.11.2014., nedjelja
Bilo jednom... i nikada više BILO JEDNOM… Sjedila je u kafiću pored prozora i dok ga je nestrpljivo očekivala, promatrala je kapljice kiše na staklu kako zavodljivo stižu jedna drugu i nestaju. Bila je pomalo zbunjena neobjašnjivim emocijama koje su je preplavljivale, no kad ga je ugledala kako joj dolazi u susret i sjeda za stol, osmijeh je bio jedina njena reakcija. Osmijeh koji je zračio toplinom, a vragolasti pogled odavao je želju da se okupa u njegovim očima. Bio je njeno zabranjeno voće, misao koja joj je stalno lebdjela iznad glave kao aureola, ne, ne smije….i što je više isticala to NE, sve više joj je bio drag. Krenuli su s ugodnim čavrljanjem, letjeli s teme na temu, čas se smijali, čas samo promatrali u tišini hraneći duše pogledima jedno na drugo. Bio je visok, atletski građen, imao je pogled koji bi uvijek iznova rasplamsao ugodnu toplinu u njenom krvotoku i usne o čijim je dodirima samo maštala. Znala je da je on u sretnom braku i nimalo mu nije zavidjela na tome, iako, prisjetivši se svog propalog braka, pogled joj prekrije tuga. Poznavali su se kratko, ali dovoljno da bi osjetili raspoloženje i kako se ono drugo osjeća. Vrijeme je odmicalo, a kiša je i dalje pljuštala, no u njeno uho dopirao je samo njegov glas. Ipak, kada je predložio da se idu provozati i popiti još po koje piće, trgnula se. Uvjeravala je samu sebe da nije dobro čula, u glavi je već vrtila izgovore samo da pobjegne od njegove blizine koja je opijajuća. Nije imala vremena, nije ni izustila, a već se je našla sklupčana u njegovu autu tik do njega. Ok, krenuli su sa startne pozicije, dakle više nema povratka, neka avantura počne. Odagnala je sve misli iz svoje glave, prepustila se trenutku i osjetila olakšanje, odlučila je u svoju svakodnevicu pustiti malo sreće samo za sebe. Osjećala se kao princeza u kočiji koja prelazi iz bajke u bajku i dok joj je mislima letjela ona poznata „i živjeli su sretno do kraja života…“ palcem je nježno dodirnuo njene usne. Zadrhtala je i nesvjesno ih rastvorila kao da će izreći najmudrije riječi, no u magli između jave i sna osjetila je samo toplinu, toplinu njegovih usana na svojima. Prstima je mazio njen vrat, nježno se igrajući kosom dok su im se jezici isprepleli kao da su oduvijek jedno. Da li je to sudbina protkana željom ili želja vođena sudbinom? Kako god, nije ni bitno, nalazili su se na parkiralištu obiteljskog hotela u malom mjestašcu za koje su već znali da im je priraslo srcu. ...I NIKADA VIŠE Ugledao ju je, nije ga još primijetila. Promatrao ju je par sekundi prije nego što joj je prišao. Pogled joj je bio nestrpljiv, gledala je kroz prozor ili u prozor, tko će ga znati? Odabrala je dobar stol, udaljen od šanka i središta kafića, bez blizine drugih gostiju. Ljepša je u stvarnosti, pomislio je, prelijepa. Krenuo je prema njoj skrivajući iza leđa desnu ruku u kojoj je držao crvenu ružu. Pogledala ga je svojim zelenim očima i široko se osmjehnula. Osmijeh joj je očaravajuć, tako godi srcu da je automatski uzvrat neminovan. Pružio joj je ružu i sjeo za stol. Uzbuđivala ga je svojim pogledom, govorom, gestama... Njegova želja da je istog trena stisne u naručje i strastveno poljubi bila je neodoljiva. Vidio je vatru strasti i u njenim očima, osjetio njenu želju da je uzme. Kako se to dogodilo? Nedužno druženje preko fejsa završava kao ljubavna avantura, s njegove strane i kao preljub. Voli svoju ženu, ne namjerava ugroziti brak. Ali, njoj ne može odoljeti, kao da ga je začarala. Kad ju je napokon poljubio osjetio je nevjerojatno ispunjenje, zar mu je ipak nešto nedostajalo? Nije bitno, ovo će ionako biti samo jednom... i nikada više. |
