dijalozi

Mario: U ponoć se bude čarobnjaci, to je vrijeme kada oni vladaju eterom, tarot, vidovitost, astrologija itd. Kako oni meni idu na živce, al' neka ih, divim im se kako varaju narod, uvijek je bilo čarobnjaka i vještica koji su ljudima „pomagali“, i neka „pomažu“, mnogima je to očigledno potrebno. Ali ja ih nemrem smislit' i gotovo. Kaj ti misliš o njima?

Goga: Ma oni su svi cool, samo traže svoje mjesto pod zvijezdama, hehe, stvar je u nama. Ovisi u kakvom smo mi raspoloženju. A ja, ja se pomalo osjećam djelićem njih, pa uz njih sam odrasla, stalno sam upoznavala nova čuda i čudesa tih magičnih ljudi. No, ipak nisu bili tako magični na cijeni. Da, da, i čarolija, magija, nazovi kako hoćeš, ima svoju veliku cijenu. Ta ipak su valjda i čarobnjaci samo krvavi ispod kože.

Mario: Je, pa kak će živjet', od zraka? Naravno da sve ima cijenu, ruka ruku mije, on tebi zdravlje i sreću, a ti njemu pare da si on može kupit kaj mu treba i nastavit' „pomagat'“ ljudima.

Goga: Da, istina, čarobne kugle koštaju, ja sam oduvijek htjela jednu.

Mario: Pa ti bar imaš veze među njima, mogla si je nabavit'. Nego reci ti meni kak' si ti to imala čast da te oni obrađuju.

Goga: Pa kažem, nekako me oduvijek to fasciniralo, magija, moć. Čak sam jedno vrijeme, naravno kad sam odrasla i prožvakala sva ona čarobna sranja iz djetinjstva koja su bila usmjerenja na moje ozdravljenje, htjela ući u te vode. Sjećam se perioda vrački i otkrivenja. Priča ide tako da je moja majka navodno još dok me nosila u utrobi nagazila na nešto, nešto loše navračkano što je opet bilo povezano, a s čim drugim nego ljudskom zlobom, njenih nekih rođaka. Uvijek ispada da ispaštamo zbog tuđih grijeha. E, tad sam shvatila, ne mora značit', al' tako sebi u glavi posložih kockice, ako ne osjetiš sreću ne znaš ni što je tuga, tako ne znaš ni činit' dobro ako ne znaš što je zlo. Pretanka je granica, i onda ostaje samo preživljavanje i zgrtanje novca čarobnim štapićem.

Mario: Prevedi mi, molim te, kaj znači vrački i navračkano?

Goga: Znaš ono, coprnjice i coprnjaki, krv šišmiša, pramen kose, kap muškog znoja i najljepša slika hehe, pa čiri bu čiri ba voli te i voljet će te zauvijek. A čast da me obrađuju ti i slični njima, više im ni ne znam metode i načine od viskova do bioenergije, imala sam kao dijete kojem je bilo potrebno ozdravljenje, a medicina je rekla da lijeka nema. Od vrački i kojekakvih tortura za jedno malo dijete kojem se već tada sve činilo samo mučenjem bez efekta, ali tko još sluša djecu i vjeruje im. Napila sam se čajeva od svih mogućih travki, valjda danas zato ne pijem ni one najfinije, kupala se u kupkama koje su rezultirale opekotinama, a ne ozdravljenjem, a 24-satno nošenje zgnječene glave divljeg zeca na kičmi i onaj odvratni miris neću nikad zaboravit'.

Mario: Onda reci copranje da te ceo svet razume , iliti kak vele čarobnjaci urok, netko je bacio urok na tvoju mamu pa si ti oboljela, nije valjda da si stvarno povjerovala u to sranje?

Goga: Pa ima nečeg magičnog i privlačnom u urocima.

Mario: Ima, za ljudsku psihu željnu magičnih moći, i ljudi to vole, žele u to vjerovati, kao što djeca žele vjerovati da su bajke istinite.

Goga: Osjećaj moći, osjećaj da netko vjeruje kako si ti zaslužan za to kako se netko osjeća ili za stvari koje se događaju.

Mario: Sve se svodi na želju za moći, odnosno na osjećaj koji donosi ta moć, al' nisi mi odgovorila dal' vjeruješ u ta sranja nakon svega što si doživjela?

Goga: Vjerujem u tu vrstu moći, da ja mogu nekoga uvjeriti da vjeruje. Ti ljudi su mi ipak na neki način otvorili oči. Fascinantna je bila moć koju su imali nad mojim roditeljima koji su bezuvjetno vjerovali u sve samo da se dogodi moje ozdravljenje, a svako razočarenje kad se to ne bi dogodilo je bilo moje, ali ne toliko zbog mog ozdravljenja koje se nije dogodilo, već zbog toga što su to oni toliko željeli da se dogodi.

Mario: Sve mi se čini da bi ti to radila radi osvete, tebi nisu pomogli pa ćeš ti kao pomagat' drugima na isti način, ali ne zato da im pomogneš nego da se naslađuješ s njihovom naivnošću.

Goga: Pa ima neke istine u ovome kaj veliš, no ipak bih znala odvagnut i ne bih se zajebavala s nečim za kaj znam da fizički neće promjenit' nečije stanje, ali psihološki, eeeeee to je nešto, nešto što je moć, um je moć.

Mario: To je istina, utjecaj na tuđu psihu, moć sugestije, ali zašto bi to htjela, imati takvu moć nad ljudima, to nije lijepo znaš.

Goga: Pa ne moć nad ljudima u smislu manipulacije radi ostvarivanja mojih interesa, već moć da stvarno nekome možeš pomoći običnim razgovorom, usmjeravanjem, pozitivnim primjerima, nešto što je totalno ljudski i ne bi trebalo koštat', a ljudi su zastranli u tom području i sve pretvorili u novčanice i cijenu.

Mario: Onda bi ti trebala bit' psihoterapeut volonter, i psihići su jedna vrsta čarobnjaka, utječu sugestijom na stanje ljudske psihe, a koriste se i kemijskim supstancama (tableticama) da ti sjebu mozak, ko i vračevi što se koriste raznim travama.

Goga: Tako je, ja sam trebala bit psihić.

Mario: Eto vidiš, al' zajebaše te vračevi, nego kaj su ti ono sve radili da bi ozdravila osim onog što si već spomenula, rekla si da su te „liječili“ i Slavek Stolnik (onaj slikar naivac kojeg su ubili) i Dragec Plečko, kaj su ti oni delali?

Goga: Izmišljali su toplu vodu na meni, hehehe, zbog Plečka me stara do doma školala kak se ne znam ponašat i kako sam nepristojna i kak' niš' ne vjerujem, pa kak bum onda i prohodala... A ja sam samo malo otvorila oči da provjerim zakaj ne smijem gledat' i bilo mi je užasno smiješno kaj on nekaj mlatara rukama oko mene, koda tjera neke muhe s mene, i oni svi ljudi sa licima punim iščekivanja čuda i onda sam prasnula u smijeh. Naravno, starci su popizdili, još stari i ne toliko, i njega je to pomalo zabavljalo kak' je meni smiješno, a Plečko je naravno bio prestravljen i odustao jer ga dekoncentriram i neposlušna sam, ne surađujem. I osta' ja bez čuda ozdravljenja.

Mario: A Stolnik, ni u njega nisi dovoljno vjerovala?

Goga: Njega nisam mogla ni doživjet', sjećam se samo gladi čekajući cijeli dan dok on obavi svoju poljoprivredu, pa da krene iscjeljivat i delat čudesa. U njegovoj kući bila sam prestravljena ženom koja je ležala u ćošku sobice malog kučerka u kojoj je sve bilo tako malo, zbijeno, a oronula starica samo je nepomično ležala, bože me prosti više je zgledala k'o mrtva nego k'o živa... A Stolnik je samo dal upute kaj da delaju s menom. Recept je bio tjedan dana u oblozima pripremljenim od svih mogućih vrsta lukova, rakije, krede koja je morala bit zdrobljena samo drvenim nožem. Dušu dalo za upijanje mirisa u bakinu posteljinu, kad se prisjetim tih dana još uvijek mogu u nosnicama osjetit' smrad svega toga.

Mario: Ti si bila dijete, nije ti bilo lako, nitko te nije pital kaj ti hoćeš, nego si morala trpit' sve to, ali kad klasična medicina kaže da nema lijeka mogu razumjeti roditelje koji pokušavaju sve što mogu da bi spasili svoje dijete, pa i kada se hvataju za ovakve slamke poput odlaska raznoraznim iscjeljiteljima. Ti načini liječenja koji su tradicionalno preživjeli stoljećima u narodu nazivamo popularno narodnom medicinom, i mnoge ljekovite biljke i njihovo korištenje uistinu liječe određene bolesti, ja kad imam upalu grla grgljam u ždrijelu kaduljin čaj i upala prođe samo tako, ali liječenje bolesti poput distrofije mišića ili cerebralne paralize nošenjem zgnječene glave divljeg zeca na kičmi spada u šarlatanstvo i tu nemam baš previše razumijevanja za one koji to prihvate, jer nema realnog zdravorazumskog interesa (osim ako si toliko očajan da vjeruješ u bajke), ali za one koji to nude imam, njima je to realno u interesu. Veliš da ste išli i u Međugorje?

Goga: Ne, ja sam išla sama u Međugorje, ali ne s nikakvom lažnom nadom da bum poslje Međugorja sjela na bus i došla doma, pa buju svi od čuda popadali u nesvjest.

Mario: Nego?

Goga: Išla sam učvrstit svoju vjeru.

Mario: Kakvu vjeru?

Goga: U sebe samu da sam dovoljno snažna i da se mogu nosit sa svim nedaćama života.

Mario: I jesi li dovoljno snažna?

Goga: To saznam uvijek kad dođem u situacije gdje mi je potrebna snaga za nešto izdržat', i gle tu sam, živa sam.

Mario: I bez čuda ozdravljenja.

Goga: Da, ja sam u stvari svoje čudo doživjela, postala sam svjesna toga da čuda leže u nama samima, kako i koliko prihvatimo sebe takve kakvi jesmo i situacije u kojima se nalazimo. Što ne znači da neću imati i nemam loših trenutaka baš kao i svi drugi, ali ne nalazim krivce za njih osim ako stvarno postoje krivci. No, davno sam se, kad sam shvatila da to sve nije samo ružan san, prestala pitat' zašto se to događa baš meni?! Jer sam se jednom zapitala, a zašto ne meni? Nisam našla odgovor.

Mario: Zato što je pitanje „zašto“ metafizičko, na njega nema odgovora, odnosno odgovor stvaramo sami, to si uostalom i sama saznala na vlastitom iskustvu.